Početnik sa teškom misijom: Upravljati Galacticosima i neshvatljivim predsjednikom
Igračku karijeru Zinedine Zidane završio je na vrhuncu. Trenersku počinje na vrhuncu, a tu se najlakše skliznuti. Ispod njega su Galacticosi koji su bili nesnosiv zalogaj Manuelu Pellegriniju, proizvođači sijedih vlasi Joseu Mourinhu i žar u želucu Rafaelu Benitezu. Jedini koji je znao rukovati sa njima bio je Carlo Ancelotti, a njemu je “presudio” Florentino Perez, onaj koji je iznad Zidanea. To je ta igra “između dvije vatre” koja čeka i početnika na klupi Real Madrida.
Ako Zidane i uspije srediti svlačionicu, nije to garancija da će ostati na kormilu Galacticosa, jer opet mu treba blagoslov najveće zvijezde Real Madrida, predsjednika Florentina Pereza koji je zbog svojih odluka neshvatljiv, zbog želje za uspjehom neutaživ i zbog gladi za senzacijom sklon greškama.
Život na Santiago Bernabeu najbolje opisuju mandati Josea Mourinha i Carla Ancelottija. Njihov rok trajanja u Madridu pokazatelj je onoga što je presudno u klubu kraljevskog predznaka. Rezultati, ili samo rezultati, sigurno nisu. Jer, obojica su imali rezultate.
Rezultati nisu ključ
Mourinho je postao prvi trener Reala nakon 1993. godine koji je osvojio Kup kralja (2011), prvi koji im je donio polufinale Lige prvaka još od 2003. godine – a zapravo donio je tri uzastopna polufinala – i prvu titulu prvaka Španije od 2008. godine, ali odlazak Portugalca više se vezuje sa nemirima u svlačionici negoli sa neslaganjima sa Perezom.
Ancelotti je u svojoj prvoj sezoni osvojio Kup Kralja i Ligu prvaka, dugo čekanu La decimu. U 2014. godini Ancelottijev Real sa 178 pogodaka postavio je španski rekord po broju postignutih golova kojeg je ove godine sa 180 golova srušila Barcelona. Zatim, u sezoni 2014/15. Carlo i njegov Real nanizali su nestvarne 22 pobjede, a svjetski rekord je 24 i u vlasništvu je brazilske Coritibe, te je usput osvojeno Svjetsko klupsko prvenstvo i Evropski Super kup. Njegov odlazak vezuje se samo za neshvatljivu odluku Florentina Pereza koji mu je uručio otkaz.
Dakle, Mourinho je imao rezultat, ali je počela pucati veza na relaciji sa Ronaldom, Casillasom i Ramosom. Uslijedio je odlazak. Ancelotti je, također imao rezultat, te je od Ronalda, Balea, Benzeme i svih igrača napravio složnu družinu, ali nije usrećio Pereza. Sudbine ova dva trenera pokazuju da u Realu uspjeh nije uspjeh ako uz to nije sretna svlačionica ili zadovoljan predsjednik. S tim se treba nositi Zinedine Zidane, čovjek kojem je trenersko iskustvo gradila Castilla, drugi tim Reala.
Igrači Real Madrida nisu zaboravili igrati fudbal, u tako velikom klubu to nikada i nije upitno, ali ono što je ključno jeste koliko su zaboravili biti ekipa. Na tako velikom nivou najveći dio onoga što trener treba da uradi jeste napraviti složnu družinu. Preciznije, družinu koja na terenu izgleda neraskidiva. Jer, dešavalo se kroz historiju sporta da izvan terena ne cvjetaju ruže, to znaju poznanici Chicago Bullsa ili Lakersa u zlatno doba, ali Phil Jackson je negativnu energiju izvan terena na terenu pretvarao u nezaustavljivu mašinu.
Znao je s koje strane prići masivima poput Kobe Bryanta ili Michaela Jordana. To je, kao što smo već naveli, u Realu definitivno znao Carlo Ancelotti i onog dana kada mu je uručen otkaz nije bilo malo onih koji su se čudili, a tek koliko je bilo onih koji nisu mogli shvatiti zašto ga mijenja Benitez.
Osim primjera NBA lige gdje je uprkos neskladu van terena dolazio uspjeh, postoji i druga krajnost, koja živi u Kataloniji gdje Neymar, Messi i Suarez izvođenje penala prepuštaju onome ko treba popraviti golgeterski učinak. Oni se slažu na, ali i izvan terena. I zato su na putu da postanu najbolji tim ili trio, kako hoćete, ikada.
Realov Guardiola ili promašaj?
Real ima Ronalda, Balea, Rodrigueza, Modrića, Ramosa, igrače koji su redovno kandidati za tim svijeta. Njih niko ne treba učiti igranjem fudbala, nego da svi imaju svoje mjesto u timu koji na terenu izgleda homogeno.
A ako iko zna kako je boraviti u svlačionici sazviježđa gdje ego dodiruje nebo, to je Zidane. Ako iko zna kako zvijezda želi da se trener ophodi prema njemu, to je Zidane. Barem bi trebao biti. Ali, to nije garancija da on sve to zna i primijeniti. Zvijezda je bio i Diego Maradona, pa znamo koliko je očajna njegova trenerska karijera. Slično je, recimo i sa Hristom Stoičkovom ili Tonyjem Adamsom.
Šansa Zidanea je iskustvo koje je skupljao tokom boravka u Real Madridu kao sportski direktor u vrijeme Mourinha i kao pomoćni trener u vrijeme Carla Ancelottija, ali je veliki upitnik koliko on to zna pretvoriti u kvalitetan proizvod. Jedina garancija u svemu ovome je da mu je Perez na kocku stavio trenersku karijeru. Jer, u ovoj situaciji tanka je granica između vrhunskog i “jednog od mnogih“.
Neki vjeruju u onu opciju da Zinedine bude Realova verzija Guardiole. Da kao debitant sjedne u svemirski brod i obavi misiju bolje od očekivanog. No, Guardiola je stigao početkom ljeta 2008. godine i pred sobom imao dovoljno vremena da gradi tim po svojoj želji. Pred Zidaneom je tim koji kaska za Atletico Madridom i Barcelonom i koji treba vratiti izgubljenu harmoniju zbog odlazaka Carla Ancelottija i Ikera Casillasa na kraju prošle sezone, kao i zbog toga što nikako nisu mogli izgraditi dobre odnose sa Benitezom.
Posljednji potez Zidaneove igračke karijere je udarac Marca Materazzija glavom u prsa, a prvi potez njegove trenerske karijere je vrlo blizak udarcu glavom o zid. Možda dokaže suprotno.
Izvor: klix.ba